Praktična svejednost
Ulazi žena u centar za socijalnu skrb, a prati ju ravno petnaestero djece.
- Auuuu - jekne socijalna radnica. Zar su svi vaši?!
- Ma jesu! - odgovori žena tonom koji je odavao kako je već bezbroj puta odgovarala na to pitanje.
- Dobro onda. Moram i vas i njih upisati u knjigu. Recite mi njihova imena.
- Ovo je moj najstariji sin, zove se Saša.
I tako krene žena nabrajati sve njih po redu.
- Zar se svi ostali zovu Saša? - upita ju ne vjerujući socijalna radnica.
- Pa da, zapravo je to vrlo praktično. Na primjer, kad ih zovem na ručak, samo viknem Saša i svi dotrče. Kad želim zaustaviti nekog od njih tko izljeće na ulicu viknem Saša i tko god da je odmah stane. To mi je valjda bila najpametnija odluka sve ih isto nazvati.
Socijalna radnica malo razmisli o tim argumentima, a onda oprezno upita:
- To razumem, ali što kada trebate jedno određeno dijete, a ne gomilu njih.
- Onda ih zovem po prezimenu.
