Smrtonosne prve riječi

Mali Ivica imao je već tri godine, a još nije progovorio. Vodili ga roditelji kod doktora, vidovnjaka, nadriliječnika, ali ništa nije pomoglo. Jedno jutro dok su svi bili oko stola mali povikne: - "Deda!" Svi poskakaše od sreće i slaviše dugo u noć, a sljedeće jutro umre deda. Preneraziše se svi, nastade muk i mali opet ne reče ni riječ do sljedeće godine kad jedno jutro povika: - "Baba!" Poveseliše se ukućani, ali ih i strah uhvati... i tako sljedeće jutro nađu babu mrtvu u krevetu, pokopaše je, a mali opet godinu dana ne reče ni jednu jedinu riječ. Kad se godina od zadnje riječi približila, muž i žena zabrinuto razgovaraju. Kaže muž: - "Pa neće valjda sad progovoriti, nitko od familije nije živ osim nas roditelja?!" Sljedeće jutro mali za doručkom vikne: - "Tata!" Otac na to padne u debelu depresiju. Ode u grad i napije se k'o svinja. Obišao sva mjesta koja su mu išta značila i uvečer se mrtav pijan uvuče u krevet. Sljedeće ga jutro budi žena, a on još onako pripit priupita: - "Kaži mi, je li sam ja to na onom svijetu?" A žena će na to: - "Ma, oblači se brže, umro je susjed Marko!"